Moje DA zauvijek
Moja najveća ljubav. Moje najlakše. Moje DA zauvijek.
Postoje ljubavi koje se dogode.
One koje nas zanesu, promijene, uzdrmaju. One zbog kojih nam srce brže kuca i zbog kojih na trenutak zaboravimo čitav svijet.
A postoje i one druge. Rijetke.
Toliko velike da u njih stane čitav jedan život.
One u kojima ne pronađeš samo nekoga koga voliš, nego pronađeš sebe. Svoj dom. Svoj mir. Svoje mjesto pod ovim ogromnim nebom.
Ja sam svoju pronašla u jednom čovjeku.
I zove se Vlado.
Ne znam postoji li dovoljno velika riječ kojom bih mogla opisati koliko ga volim. Jer, ako je ljubav more, moja prema njemu nema obalu. Ako je okean, nema dna. A ako je nebo, onda u njemu nema dovoljno zvijezda da izbrojim sve razloge zbog kojih bih ga, u svakom životu, ponovo izabrala.
I opet bih rekla DA.
Njemu. Nama. Svemu što dolazi.
Jedanaest godina dijelimo život.
Jedanaest godina u kojima smo bili mnogo toga. Zaljubljeni. Srećni. Umorni. Tvrdoglavi. Ponekad ljuti. Ponekad izgubljeni. Ali uvijek, nekako, svoji.
I ja znam da sa mnom nije uvijek lako. Znam da sam ponekad previše glasna. Da osjećam previše, razmišljam previše, želim previše. Da se borim i onda kada bi pametnije bilo odustati. Da jurim ideale, ispravljam krive Drine i vodim neke svoje beskrajne borbe sa vjetrenjačama.
Znam da ponekad nije jednostavno voljeti ženu poput mene.
Ali on me nikada nije tjerao da budem manja kako bih bila lakša za voljeti.
Naprotiv.
Pustio me da budem sva.
I glasna. I nježna. I luda. I tvrdoglava. I hrabra. I preplašena. Da budem žena koja može osvojiti svijet, a onda doći kući, zaplakati zbog sitnice i sakriti lice u njegov vrat. I da se nikada, baš nikada, zbog toga ne postidim.
Jer njegovo desno rame je moja sigurna luka za sve moje uspjehe. A lijevo je mjesto na kojem smijem da se raspadnem.
Na jednom slavim život.
Na drugom ga preživljavam.
A između ta dva ramena stao je čitav moj svijet.
Njegov miris. Njegov pogled. Njegove ruke. Taj zagrljaj u kojem prestane sva buka u mojoj glavi.
Postoje ljudi uz koje se osjećaš voljeno. A postoje oni uz koje se osjećaš sigurno da postojiš.
On je meni oboje.
I mnogo više od toga.
Prije njega nisam ni znala da bih mogla poželjeti veliku porodicu. Nisam bila žena koja je sanjala punu kuću djece.
A onda sam upoznala njega.
I odjednom sam poželjela kuću punu malih ljudi koji će imati njegove oči, njegov osmijeh, njegovu dobrotu. Koji će ličiti na njega toliko da ću u svakom od njih moći prepoznati dio čovjeka kojeg najviše volim.
Zamislite koliko morate voljeti nekoga da poželite da ga na svijetu bude još.
Da vam ni jedan on nije dovoljan. Da želite još njegovih pogleda, još njegovih osmijeha, još njegovih malih kopija koje će trčati kroz kuću.
Ja sam njega toliko voljela da sam poželjela još života koji će ličiti na njega. I zamislite, naš sin je isti on.
I danas, poslije jedanaest godina, ja još uvijek želim da budem lijepa za njega. Da obučem nešto što znam da voli. Da treniram, njegujem se, namirišem. Da me pogleda onako kako me gledao nekada, na početku.
Ne zato što moram. Nego zato što i dalje želim da mu se dopadnem. Da ga zavodim. Da ga iznenadim. Da budem njegova djevojka, iako sam odavno njegova žena.
Ali znate šta je najljepše? Što pred tim istim čovjekom mogu biti i potpuno suprotno.
Bez šminke. U staroj pidžami. Uplakana. Namrštena. Raščupana. Nesigurna. Smiješna. Ponekad čak i nepodnošljiva.
Mogu biti i lijepa i ružna. I pametna i glupa. I jaka i slaba. Mogu biti sve ono što pred svijetom nekada sakrijem. Jer pred njim ne moram ništa dokazivati.
On me voli i onda kada se ja sama sebi ne dopadam.
I možda je upravo to najveća ljubav. Ne ona u kojoj si uvijek najbolja verzija sebe.
Nego ona u kojoj smiješ biti svaka verzija sebe.
Bilo je toliko mojih ludosti. Ideja koje su drugima bile besmislene. Planova koji su izgledali nemoguće. Odluka koje nisu bile najpametnije. Snova koje sam mijenjala, rušila, ponovo gradila.
A on?
On je bio tu.
Nekada da me pogura. Nekada da me sačeka. Nekada da me pusti da sama shvatim. A nekada samo da me zagrli kada shvatim da nisam mogla promijeniti cijeli svijet.
I nikada nije tražio da prestanem biti ja.
Ako sam ikada imala krila, on nije bio onaj koji ih je vezao. Bio je onaj koji je vjerovao da mogu letjeti.
I zato, kada ljudi kažu da sam hrabra, da sam jaka, da mnogo toga mogu sama, ja se samo nasmijem. Jer znam jednu veliku istinu o sebi.
Meni je lako.
Ne zato što mi je život uvijek bio lak. Nije. Bilo je dana koji su boljeli. Gubitaka koje nijedna ljubav ne može izbrisati. Strahova, umora, suza i trenutaka kada nisam znala kako dalje.
Ali nikada nisam morala baš sve sama.
Jer sve moje lako ima ime.
Vlado.
I voljela bih da on zna da ja to vidim. Da vidim sve ono što radi, a o čemu ne govori. Svaki put kada me razumije i prije nego što uspijem objasniti sebe. Svaki put kada izdrži moje oluje. Svaki put kada me nasmije onda kada mi nije ni do čega.
Voljela bih da zna da ništa od toga ne podrazumijevam. Da mi njegova ljubav nije postala obična samo zato što je svakodnevna.
Naprotiv. Što duže živim s njim, sve više shvatam koliko je neobično i dragocjeno imati nekoga kome se raduješ i poslije jedanaest godina.
Nekoga čije korake prepoznaješ.
Čiji miris zoveš domom.
Čiji zagrljaj ne može zamijeniti nijedno mjesto na svijetu.
I kada pomislim na budućnost, ne zamišljam samo velike stvari. Zamišljam nas. Kako starimo. Kako se smijemo istim glupostima. Kako se prepiremo oko sitnica. Kako nam djeca odrastaju, a kuća postaje tiša.
Zamišljam bore oko njegovih očiju. Sijede u njegovoj kosi. Njegovu ruku koju ću i tada tražiti u mraku.
Želim da ga volim i kada više ne budemo mladi. Kada ne budem mogla istrčati sve što danas mogu. Kada mi haljine ne budu stajale kao nekada. Kada ljepota promijeni oblik, a godine nam uzmu ponešto od onoga što danas imamo.
Želim da me i tada pogleda. A ja da u njegovim očima prepoznam onog istog čovjeka zbog kojeg sam nekada poželjela čitav jedan život.
I ako me neko pita šta želim od svega što mi je ostalo na ovom svijetu, moj odgovor neće biti ni savršen život, ni velika kuća, ni uspjeh, ni novac.
Želim vrijeme.
Što više vremena s njim.
Još hiljadu običnih jutara. Još bezbroj zagrljaja.
Još naših putovanja, ludosti, razgovora i tišina.
Želim sve one dane koje ljudi često zaborave da cijene. Jer ja ne želim samo velike trenutke s njim. Ja želim i svaki običan utorak. I svaki ponedjeljak kada smo umorni. I svaku nedjelju kada nigdje ne moramo. I sve godine u kojima ćemo jedno drugom postajati sve poznatiji, a opet pronalaziti nove razloge za ljubav.
Kažu da je svemir beskonačan. Ja ne znam je li. Ali znam da, kada pogledam u nebo puno zvijezda, pomislim kako je nevjerovatno da se u tolikom prostranstvu, među tolikim ljudima, moj život baš s njegovim susreo.
I kako bih, kada bi mi neko ponudio hiljadu drugih života, hiljadu drugih puteva i hiljadu drugih mogućnosti, opet tražila njega.
U svakom gradu.
U svakom vremenu.
Pod svakim nebom.
Jer neke ljubavi ne želiš da proživiš samo jednom. A ja bih našu živjela iznova, koliko god puta mi život dozvoli.
Ne bih mijenjala ni sve naše nesavršenosti. Ni naše svađe. Ni teške dane. Jer su i oni naši. I jer su nas doveli ovdje.
Do ljubavi koja nije samo zaljubljenost. Nego prijateljstvo. Povjerenje. Pripadanje. Strast. Mir. Porodica.
Do ljubavi koja ne obećava da nikada neće biti teško, nego da kroz teško nećemo morati sami.
Vlado,
ako ikada budeš čitao ove riječi (jer ćeš vjerovatno reći „Joj nje. Što patetiše. Ne zanima me”) i pitao se znaš li ti uopšte koliko te volim, želim da znaš nešto.
Ti nisi samo čovjek kojeg sam izabrala da volim. Ti si čovjek uz kojeg sam zavoljela i život koji prije tebe nisam ni znala da želim.
Ti si moj najbolji prijatelj.
Moja najveća ljubav.
Moja sigurna luka.
Moje najljepše slučajno i moje najsigurnije namjerno.
I ako ikada pomisliš da se podrazumijevaš, sjeti se da se meni ništa tvoje ne podrazumijeva. Ni jedan zagrljaj. Ni jedan pogled. Ni jedan dan.
Znam koliko je veliko to što imam. I ne bih te mijenjala ni za jedan drugi život. Jer bez tebe ja ne bih bila ova ja. A ovu sebe, koju sam uz tebe naučila da volim, ne bih mijenjala ni za šta.
Meni je lako, ljubavi moja. I svi koji me poznaju znaju zašto. Jer sve moje lako si ti.
Moje desno rame za sreću.
Moje lijevo rame za tugu.
Moj dom, gdje god bili.
Moj čovjek, u svakom životu.
I koliko god ti ovo zvučalo kao kliše… ti si…
Moj Vlado.
Moje DA.
Moje DA zauvijek. ❤️