Sandra Brezo

Oduvijek sam voljela da pišem.

Još kao učenica, od profesora koji su zahtijevali najbolje pismene radove, često sam dobijala pohvale. Moji tekstovi nikada nisu bili samo nanizane, kao biseri, rečenice.

Imali su stav. Emociju. Žar.
Baš kao i ja.

Danas sam žena od, recimo, 168 centimetara i 56 kilograma, koju su ljudi, zanimljivo, oduvijek doživljavali kao „veliku”.

GLASNU. Blesavu. Ambicioznu. Pomalo ludu.

I pravo da vam kažem, sve to i jesam.

Nikada nisam bila dobra u tome da budem neprimjetna. Glasno se smijem i pričam. Nekada i opsujem. Imam svoj stav, mišljenje i ne umijem uvijek da to upakujem u ono što bi drugi željeli da čuju.

Ali znate šta? To je samo jedan dio mene.

♡

Postoji i ona druga Sandra.
Mnogo tiša nego što biste pomislili.

Ona koja je, uprkos svojoj društvenosti, zapravo žena kućnog tipa. Koja najviše voli svoj dom. Svog supruga, sina. Svoje sestre, njihovu djecu. Moju mamu.

Ona kojoj su obični porodični trenuci najveći luksuz. Koja ne mora biti na nekom posebnom mjestu, samo da su njeni ljudi tu.

I ona koja je imala svog tatu. Čovjeka o kojem sam napisala neke od svojih najljepših, najiskrenijih i najbolnijih rečenica. Jer postoje ljudi koje ne želimo prepustiti zaboravu. Čak ni onda kada znamo da ih sami nikada nećemo zaboraviti.

Moj tata je umro 14. aprila 2017. godine, u 19.52 h.

I znate šta? Zanimljivo je kako život može da se podijeli na dva dijela u jednom jedinom trenutku.

Na ono prije.
I na ono poslije.

Sjećam se da sam jednom napisala kako ne mogu da odem na mjesto na kojem ga prekriva mermer. Iako znam da bi možda trebalo. Ali kako, kako da odem tamo i prihvatim da je čovjek koji je bio dio moje duše sada samo ime i nekoliko datuma — početak i kraj? Kako da prihvatim da je neko ko je bio toliko živ, toliko moj, odjednom postao neko o kome govorim u prošlom vremenu?

Godinama kasnije pronašla sam njegov nalaz.

Papir.
Datum.
Vrijeme smrti.
Medicinske riječi kojima se pokušava objasniti kraj jednog života.

Života mog tate.

A ja sam farmaceut. Razumijem medicinu. Razumijem dijagnoze. Razumijem da postoje bolesti pred kojima ni znanje ni ljudska želja nisu dovoljni.

Ali tog trenutka nisam bila farmaceut.
Bila sam samo kćerka.

Kćerka koja je gledala u papir i pokušavala da razumije. Kćerka koja je žena, a zapravo tatina mala djevojčica.

I tada sam ponovo shvatila koliko je velika razlika između onoga što razumijemo glavom i onoga što naše srce nikada ne uspije do kraja da prihvati.

Jednom sam napisala:

„Jer imati tebe uz sebe, bila je ogromna privilegija.”

I danas stojim iza svake te riječi. Ne zato što sam imala savršen život. Nego zato što sam imala njega.

I možda me upravo njegov odlazak naučio nečemu što nikada ne bih željela da učim na taj način. Da čovjek može izgubiti nekoga koga voli i istovremeno izgubiti dio sebe. Ali i da iz tog bola, polako, nastane neka druga verzija nas.

Nježnija.
Svjesnija prolaznosti života.
Možda hrabrija da voli, da živi, ljubi ludo i nezaboravno!

Ja sam jednom napisala da sam onog dana kada je ljekar proglasio njegovu smrt, na neki čudan način ponovo dobila sebe. Ne onu staru. Nego neku novu.

Onu koja je shvatila da ljubav ne prestaje kada prestane nečiji život. Da ne moraš prestati da se raduješ da bi dokazao koliko ti neko nedostaje. Da ne moraš prestati da se smiješ da bi tvoja tuga bila stvarna. I da čovjeku kojeg si toliko volio možda najljepše možeš zahvaliti upravo tako što ćeš nastaviti da živiš.

Punim plućima.
Da voliš iz dubine duše.
Da plačeš. Da se smiješ. Da se raduješ.

I da ponekad, usred najljepšeg dana… osjetiš onu poznatu prazninu. Jer neko nedostaje. Uvijek će nedostajati.

♡

I zato danas, kada me neko vidi glasnu, nasmijanu, punu energije, možda pomisli da zna sve o meni.

Ali ne zna.

Ne zna da iza tog smijeha postoji jedna kćerka koja bi dala mnogo za još jedan običan dan sa svojim tatom. Ne zna da postoje uspomene koje čuvam toliko pažljivo da ih ponekad ni sama ne želim dodirnuti. Ne zna da sam neke svoje najvažnije životne lekcije naučila onda kada bih najradije bila samo dijete koje još uvijek ima svog oca.

I upravo zbog toga sve manje vjerujem u onu rečenicu: „Znam ja nju.”

Ne, ne znate.

Kao što ni ja ne znam sve o vama.

Mi ljudi tako lako jedni druge pojednostavljujemo. U karaktere. U ponašanja. U tuđa mišljenja. U nekoliko susreta. U pretpostavke i uvjerenja.

„Ona je glasna. On je hladan. Ona je čudna. On je previše ozbiljan.”

A iza svakog od nas postoje čitavi svjetovi. Postoje ljudi koje smo izgubili. Ljubavi o kojima ne govorimo. Strahovi koje nikome ne pokazujemo. Postoje noći koje smo preplakali, a ujutro ustali, obukli se i otišli na posao kao da se ništa nije dogodilo.

I zato nikada ne bih voljela da me ljudi pamte samo po tome koliko sam bila glasna. Mislim, pamtite me! Ja ću takva biti, kad biste me puškom tjerali da ne budem. To sam ja. To je moj bunt!

Ali… voljela bih da me pamtite i po tome koliko sam voljela. Volim. Koliko sam osjećala. Osjećam. Koliko sam se trudila da budem čovjek. Dobar čovjek.

Jer možda je to najvažnije što sam ponijela od svog tate. Ne želim da život provedem pokušavajući da budem ono što drugi smatraju prihvatljivim. Želim da budem svoja.

I glasna i tiha.
I jaka i ranjiva.
I ambiciozna i sasvim obična žena koja najviše voli da bude kod kuće, sa svojima.

Žena koja se raduje životu. Koja ga nekada živi nespretno, preglasno, sa previše emocija. Ali ga živi.

I koja zna da je imala jednu ogromnu privilegiju. Da bude njegova kćerka. Dragomirova.